To je vrlo stara priča.Čak i kad je držanje robova bilo legalno u Sjedinjenim Državama prije Američkog građanskog rata (1861.-65.), zemlja je inzistirala na tome da se svijetu predstavi kao demokratski model.Čak ni najkrvaviji građanski rat koji je do te točke vodila bilo koja europska ili sjevernoamerička država nije promijenio njezino samopouzdanje u tom pogledu.
I gotovo dvije trećine 20. stoljeća, najponižavajuća i najopakija segregacija — često nametnuta linčom, mučenjem i ubojstvima — prakticirala se diljem južnih država SAD-a čak i dok su se legije američkih trupa očito borile za obranu demokracije u beskrajnim ratovima, obično u ime nemilosrdnih tirana, širom svijeta.
Ideja da SAD predstavljaju jedini model demokracije i legitimne vlade u cijelom svijetu sama po sebi je apsurdna.Jer ako "sloboda" o kojoj američki političari i stručnjaci vole beskrajno rječiti išta uopće znači, to bi trebala biti sloboda barem toleriranja različitosti.
No, neokonzervativni moralizam koji su uzastopno provodile američke administracije u proteklih 40 i više godina vrlo je različit.“Sloboda” je prema njima službeno slobodna samo ako je u skladu s američkim nacionalnim interesima, politikom i predrasudama.
Ovaj očiti apsurd i vježba slijepe arogancije korišteni su za opravdavanje kontinuiranog američkog mikroupravljanja i de facto okupacije zemalja od Afganistana do Iraka i kontinuirane američke vojne nazočnosti u Siriji u potpunom prkosu izraženim zahtjevima vlade u Damasku i međunarodne zajednice. zakon.
Saddam Hussein bio je savršeno prihvatljiv administracijama Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana 1970-ih i 1980-ih kada je naredio napad na Iran i sve dok se borio protiv Iranaca u najkrvavijem ratu u povijesti Bliskog istoka.
Postao je “utjelovljenje zla” i tiranije u očima SAD-a tek kada je napao Kuvajt prkoseći željama SAD-a.
I u Washingtonu bi trebalo biti jasno da ne može postojati samo jedan model demokracije.
Pokojni britanski politički filozof Isaiah Berlin, kojega sam imao privilegiju poznavati i proučavati, uvijek je upozoravao da će svaki pokušaj nametanja jednog i samo jednog modela vladavine svijetu, kakav god on bio, neizbježno dovesti do sukoba i, ako bude uspješan, može može se održati samo provođenjem daleko veće tiranije.
Istinski trajni mir i napredak dolaze samo kada tehnološki najnaprednija i vojno moćna društva priznaju da širom svijeta postoje različiti oblici vlasti i da nemaju božansko pravo ići okolo pokušavajući ih srušiti.
To je tajna uspjeha kineske trgovinske, razvojne i diplomatske politike, jer ona teži obostrano korisnim odnosima s drugim zemljama bez obzira na politički sustav i ideologiju koju slijede.
Model kineske vlade, toliko ocrnjen u SAD-u i od strane njegovih saveznika diljem svijeta, pomogao je zemlji da izvuče više ljudi iz siromaštva u posljednjih 40 godina nego bilo koja druga država.
Kineska vlada osnažuje svoje ljude rastućim prosperitetom, ekonomskom sigurnošću i dostojanstvom pojedinca kakvu nikad prije nisu poznavali.
Zbog toga je Kina postala cijenjen i sve više oponašan model za sve veći broj društava.Što zauzvrat objašnjava frustraciju, bijes i zavist SAD-a prema Kini.
Koliko se može reći da je američki sustav vlasti demokratski kada je posljednjih pola stoljeća upravljao padom životnog standarda vlastitog naroda?
Američki industrijski uvoz iz Kine također je omogućio SAD-u da spriječi inflaciju i zadrži niske cijene industrijske robe za vlastiti narod.
Također, obrasci zaraze i smrti u pandemiji COVID-19 pokazuju da su mnoge manjinske etničke skupine diljem SAD-a, uključujući Afroamerikance, Azijate i Latinoamerikance - i Indijance koji ostaju "zatvoreni" u svojim siromašnim "rezervatima" - još uvijek diskriminirane. protiv u toliko mnogo aspekata.
Sve dok se ove velike nepravde ne isprave ili barem uvelike poboljšaju, američkim čelnicima nije pristojno da drugima drže predavanja o demokraciji.
Vrijeme objave: 18. listopada 2021