To je vrlo stara priča. Čak i kada je robovlasništvo bilo legalno u Sjedinjenim Državama prije Američkog građanskog rata (1861.-1865.), zemlja je inzistirala na tome da se svijetu predstavi kao demokratski model. Čak ni najkrvaviji građanski rat koji je do tada vodila bilo koja europska ili sjevernoamerička zemlja nije promijenio njezino samopoštovanje u tom pogledu.
I gotovo dvije trećine 20. stoljeća, najponižavajuća i najokrutnija segregacija - često provodila se linčom, mučenjem i ubojstvima - prakticirala se diljem južnih američkih država, čak i dok su se legije američkih trupa očito borile za obranu demokracije u beskrajnim ratovima, obično u ime nemilosrdnih tirana, diljem svijeta.
Ideja da SAD predstavlja jedini model demokracije i legitimne vlade diljem svijeta inherentno je apsurdna. Jer ako „sloboda“ o kojoj američki političari i stručnjaci vole beskrajno elokventno pričati išta znači, to bi trebala biti sloboda barem toleriranja raznolikosti.
Ali neokonzervativni moralizam koji su nametale uzastopne američke administracije tijekom proteklih 40 i više godina vrlo je drugačiji. „Sloboda“ je prema njima službeno slobodna samo ako je u skladu s američkim nacionalnim interesima, politikama i predrasudama.
Ova očita apsurdnost i slijepa arogancija korišteni su za opravdanje kontinuiranog američkog mikroupravljanja i de facto okupacije zemalja od Afganistana do Iraka te kontinuirane američke vojne prisutnosti u Siriji, što je u potpunom prkosu izričitim zahtjevima vlade Damaska i međunarodnog prava.
Sadam Husein je bio savršeno prihvatljiv administracijama Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana 1970-ih i 1980-ih kada je naredio napad na Iran i sve dok se borio protiv Iranaca u najkrvavijem ratu u povijesti Bliskog istoka.
Postao je „utjelovljenje zla“ i tiranije u očima SAD-a tek kada je izvršio invaziju na Kuvajt prkoseći američkim željama.
Čak i u Washingtonu trebalo bi biti samorazumljivo da ne može postojati samo jedan model demokracije.
Pokojni britanski politički filozof Isaiah Berlin, kojeg sam imao čast poznavati i od kojeg sam učio, uvijek je upozoravao da će svaki pokušaj nametanja jednog i samo jednog modela vladavine svijetu, kakav god on bio, neizbježno dovesti do sukoba i, ako bude uspješan, moći će se održati samo provođenjem daleko veće tiranije.
Pravi trajni mir i napredak dolaze tek kada tehnološki najnaprednija i vojno najmoćnija društva priznaju da diljem svijeta postoje različiti oblici vlasti i da nemaju božansko pravo pokušavati ih srušiti.
To je tajna uspjeha kineske trgovinske, razvojne i diplomatske politike, jer teži obostrano korisnim odnosima s drugim zemljama bez obzira na politički sustav i ideologiju koju slijede.
Kineski model upravljanja, toliko ocrnjivan u SAD-u i od strane njegovih saveznika diljem svijeta, pomogao je zemlji da izvuče više ljudi iz siromaštva u posljednjih 40 godina nego bilo koja druga zemlja.
Kineska vlada osnažuje svoj narod rastućim prosperitetom, ekonomskom sigurnošću i individualnim dostojanstvom kakve nikada prije nisu poznavali.
Zato je kineski model postao cijenjeni i sve više oponašani model za sve veći broj društava. Što pak objašnjava frustraciju, bijes i zavist SAD-a prema Kini.
Koliko se demokratski može reći da je američki sustav vlasti kada je posljednjih pola stoljeća upravljao padom životnog standarda vlastitog naroda?
Američki industrijski uvoz iz Kine također je omogućio SAD-u da spriječi inflaciju i drži niske cijene proizvedene robe za vlastito stanovništvo.
Također, obrasci zaraze i smrti u pandemiji COVID-19 pokazuju da su mnoge manjinske etničke skupine diljem SAD-a, uključujući Afroamerikance, Azijate i Hispanoamerikance - te američke Indijance koji ostaju „zatvoreni“ u svojim siromašnim „rezervatima“ - i dalje diskriminirane u mnogim aspektima.
Dok se ove velike nepravde ne isprave ili barem uvelike ne ublaže, američkim čelnicima neprimjereno je da nastave drugima držati predavanja o demokraciji.
Vrijeme objave: 18. listopada 2021.
